Ja sam Beograd.
I ako hoćeš da me sretneš, nemoj tražiti adresu — dođi kod konja.
Stojim tu vekovima, menjam lica, imena, vlasti i zastave, ali on je tu već dugo, na mom dlanu od kamena, usred Trga koji sam pravio od koraka. Knez Mihailo na konju. Ne juri. Ne beži. Ne maše sabljom. Samo pokazuje pravac — kao da mi i danas govori kuda bih trebalo da idem.
Video sam ga kako dolazi.
Bronzan, težak, ozbiljan. Doneli su ga 1882. godine, kad sam hteo da pokažem da sam prestonica i da nisam više ničija kasarna. Postavili su ga ispred muzeja i pozorišta — između pamćenja i glume, između istorije i svakodnevnog života.
Njegova ruka je uvek bila ispružena i pokazuje slobodu.
Ispod njegovih kopita upisani su imena gradova koje sam sanjao slobodne. Beograd, Smederevo, Šabac, Užice… Da se ne zaboravi da se sloboda ne dobija galopom, već strpljenjem. Diplomatski. Tiho. Upornim čekanjem pravog trenutka.
Koliko sam se samo ljudi nagledao oko njega.
Sastanci, poljupci, raskidi, protesti, fotografije turista i nervozna čekanja.
Rekli su: „Vidimo se kod konja.“
I ja sam znao — opet sam mesto susreta, a ne razdvajanja.
Preživeo je ratove, smene vlasti, bombe i preimenovanja.
Gledao je kako se trg puni, prazni, raskopava i krpi.
Nikad nije sišao sa konja.
Nikad nije povisio glas.
Kad noću utihnem, kad se svetla Narodnog muzeja ugase, ostajemo sami. Ja i on.
Tada mi se čini da mi šapuće:
„Gradovi se ne osvajaju samo topovima. Neki se osvajaju pamćenjem.“
Zato ga čuvam.
Jer dok je knez Mihailo na Trgu republike,
znam da još imam kičmu,
i pravac,
i mesto gde ljudi dolaze — ne da pobegnu, nego da se nađu.
